Pjesnik je naš zauzet
promatranjem vremena
gdje ovo u zadanom tempu
neke božanske pastorale
nagriza kuće i lađe
ćuprije i tvrđe
gdje u starije pretvara
ono mlađe
ono što je bilo naše
u tuđe
danas i sutra
u juče'
a sve bez lica
ruku i alatke kakve
kud nam godine i misli
krade u vlastito
neshvatljivo pamćenje
ne tražeć za svoju rabotu
nagrade ni plaće
dok mu pjesnik iščitava
nemilosno biće
kao tek slučaj
pod još
premladim da mru
zvijezdama
na rubu grada
uz posljednje piće.

Duško Babić