Do na kraj vremena

slijedio sam tvoj trag

kroz noć bez mjeseca i zvijezda

kao stepski vuk

skrivajući svoje ožiljke

čežnjivim pismima

koje je vjetar raznosio sjevernim nebom

Naša ljubav nadživjela je

drvo nepoznatog imena

zasađeno na baršunasto zelenom brijegu

onoga dana kada se zadnji autobus izgubio

u maglama praskozorja

koje smo davno ostavili iza Karpata

Stotine gradova sam prošao

i ponekad sam bio umoran

dok sam na obali rijeke

čekao uplakana jutra

sjećajući se kako smo nekad

u malom čamcu

sklapali oči

šapatom otvarali horizonte

osluškivali drhtaj šaša

i tražili riječi za ovu pjesmu

Sumiko