Stradalnici mijenjaju psihu
mijenjaju točku oslonca na svijet
mijenjaju namještaj i ukrasne biljke
stanove i adrese
da ih ništa ne podsjeća na stradanje
mijenjaju hod pa hodaju brže
opreznije
osvrću se oko sebe
dok prelaze ulicu
provjeravaju da li su im isprave
u džepu na istom mjestu
pipaju svoje amajlije
obješene oko vrata
vjerujuć beznadno u njihovu moć
skrivaju pogled da im ne čitamo bol
stavljaju višak odjeće na sebe
ako padne kakav mraz ne zemlju
nenajavljen
navlače rukavice protiv znojenja
i strepnje
pa ipak kad sretnu tebe ili mene
zaborave na tren svoje stradanje
i zaljube se u naše ruke
u oči naše
u još jednu mogućnost
da izgube svijest
što to ljubav je
što ljubav jest.

Duško Babić