Da te povedem tamo
gdje je nekad Sunce
porađalo nebo
a nebo Sunce
izvan svijeta
rekla si mi
dok ti je srce
lupalo i
lutalo po tijelu

i da te povedem negdje
gdje u slikama žive oči
oči žive
a u očima slike
bez pitanja kako ljubav
skonča
i da li se ikad vraća
rekla si mi
dok ti je srce
lupalo i
lutalo po tijelu

i da te odvedem nekamo
kamo još nisam nikoga odveo
da budeš neumitna bar jednom
u haljini kroz koju providi se
biće posvećeno visinama
visinama koje jesu naše biće
u providnosti svojoj
rekla si mi
dok ti je srce
lupalo i
lutalo po tijelu

i da te onda pustim
ako znam
kako se pušta vlastiti glas
kad ti srce lupa
i luta po tijelu
u kostima
prsima i usnama
ka nečijem
nevinom čelu.

Duško Babić