siječanj donosi prosvjetljenje
kroz nimalo idilične kristale leda
dok neumorno tapkaju minute
čekajući moje ponovno lamentiranje

nikada potpuno ne usvajam gradivo
jer uvijek postoji lekcija
koju sam nesmotreno preskočila
iz meni nepoznatih razloga 
ne znam pisati na zadanu temu
naročito kad su luk i voda u pitanju
stoga zaključujem kako
nisam te zaista umjela voljeti
(mene je ljubav nosila uvijek
na onemoćalim oblacima)

dok je svaka riječ padala okomito
na dobrano izgaženo srce
kao nož parala je ranjivošću
koja je uglavnom napamet znala
kako se liječe svi loši izgovori

"gdje laž ruča tu ne večera"
brojila sam zalogaje protračenih obećanja
premda je izgledalo sasvim uvjerljivo
i svaki moj ožiljak nosio je ime i broj
na sastavcima nekih loših udvajanja

sve boli rađaju se iz nerazumjevanja
loših procjena i pretpostavki
a ja sam odlično poznavala istinu
i nije me smjelo nije me trebalo boljeti
a boljelo je jer sam pratila trag slutnje
jureći raspomamljeno za konjima 
iza kojih se nikada nije dizala prašina

a onda sam konačno shvatila
kako se urušavala tvoja barijera
izgrađena slojevitim izmišljanjima
a bilo je i za pretpostaviti
jer potemkinova sela čuvaju život
još samo u pričama

bio si očita predrasuda
od koje sam bježala
odavno već umorena čekanjima
kroz sve svoje prošle živote
stoga mi ne zamjeri 
što te nisam mogla voljeti
onako kako bi trebalo jer se očekuje

ipak sasvim malo jesam 
kroz pjesme priznajem skrušeno
riječima tek onoliko
koliko nisi zaslužio

Danja Đokić