nema više topota, malena, ne plači

 samo udahni, među memljivim će

 zidovima konačno ukočiti prste

 jeka pokliča bojnog

 dugo će zarastati rana u mir šume zelene

 neka, dušo, venu cvjetovi – oni će uvijek

 snova

 zoriti u kolovozu

 eno i tvoja majka

 pepeo rasutih knjiga skuplja

 u svjetlost dnevnu

 da kao nekad ugrije uspavanku

 za tvoje uspomene

 nema više urlika bojnih neprohoda

 to vjetar je, mila, ostario

 i grakće u drvoredu 

 niz njegov hrapavi glas

 osmijeh zakotrljaj da stud

 našega povratničkog koraka zaspe

 među oblačnim zidovima dnevne sobe

 gdje barbiku si češljala

 toneći u pustolovine i snove

 koje ćeš nanovo

 po stropu rasporediti

 zajedno sa zvijezdama zavičajnim

mirkopopovic