Sanjala sam opet našu decu
Igrala su uz staru pesmu
Kraj bistrog potoka
A ti si me držao oko struka
Stigavši kući s puta
Sanjala sam opet našu kuću
I vatru što u kaminu gori
Spokojstvo večeri
Nežni mir noći
Svet koji volim
Tu je taj svet
Mi smo u ovom zarobljeni
Kao u balonu sapunice
Koji samo što se ne rasprsne
Prognani, tražimo se
U premalenom prostoru
Mi još manji
Osuđeni da put po sluhu nalazimo
Putokaz nam dečiji smeh iz snova
Što odzvanja dugo
Nakon buđenja
Sanjala sam opet našu decu
Tvoj zvižduk kojim dozivaš psa
Probudila me siva hladnoća jutra
Ledenim svojim prstima
Zelo lepo, Milena :)
Nepredvidljivost je za vsakim vogalom, mimogrede nam ukrade ognjišče, ki ga včasih ne cenimo dovolj. Ali pa ga v strahu obzidamo, da ne bi tisti mimoidoči ugasnili plamena.
Sicer pa sama pesem pove več kot dovolj.
Lp
Pi
Draga Irena, hvala najlepše na čitanju i komentaru... Nekada je san tako živ a život tako siv :)... Trenutak nakon buđenja postavimo sebi pitanje...
Lp Milena
Milena, tudi mene se je pesem dotaknila, bi pa odstranila zadnje tri verze (zdi se mi, da zmanjšujejo vrednost prej povedanemu). Kaj meniš?
Lp, Ana
Ana, pesma je u prvoj verziji i bila bez tri zadnja stiha. Dodati su naknadno, tako da ću popraviti... Hvala na sugestiji!
Lp Milena
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Milena Vučković
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!