(ŽALOVANJE VILE RAVIJOJLE)

Poranila vila Ravijojla,

poranila pre bijela dana,

da zaiti vode sa izvora,

sa izvora Markovog kamena.

Tu seđaše sedam šumskih vila,

Sedam vila, od sedam krajeva,

od Ugarske, do Makedonije,

sedam divnh gorskih lepotica.

Upitaše sedam gorskih vila:

„Posestrimo, što si nevesela?“

Odgovara vila Ravijojla:

„Kako ne bi’ nevesela bila,

kada sama u gori boravim,

kad se s ’ladnom stenom razgovaram,

nema meni više radovanja,

kao nekad u vemena slavna,

da ja svratim u goru junaka,

napojim ga slatkom medovinom,

i na’ranim voćem iz njedara

da zaigra srce u grudima,

dok on mlađan svoje oči čarne

na mom licu i tjelu odmara.

Sada jadna u gori samujem,

Nemam druga koga da sjetujem,

Ni da mu se u nevolji nađem.

Nema meni sunca ni mjeseca,

vedre noći ni bijela dana,

nema meni zbora ni govora,

ni vilinskog kola veseloga,

ostah jadna u planini sama,

da ja žalim do sudnjega dana.

Nema više pjesme, ni divana,

Nema više pobratima Marka.“

Pusti suzu sedam gorskih vila

na te reči njine posestrime,

zaplakaše, Marka oplakaše,

pa se potom tužno pozdraviše.

Osta sama vila Ravijojla,

Kraj izvora, Markovog kamena,

od žalosti, jada i čemera,

i sama se u kam pretvorila.

• Marko – Marko Mrnjavčević, sin feudalca Vukašina Mrnjavčevića iz Prilepa, turski vazal, prema nekim podacima poginuo u bici na Rovinama, 1395. godine.

Milen Šelmić