ništa nije tako neizbježno
kao nova godina
dotjerana poput mlade
što će sutra već
raščupana i bosih nogu
koračati dobro utabanim
stazama svakodnevnice

i ništa nije tako dobro
kao stara godina
koju poznaješ u dušu
do poslijednjeg atoma
kad zaspiš sam i iz sna te prenu
rafali onih koji još vjeruju u bolje

jedan strac je noćas umro od minusa
u ledenoj sobi samoće
jedno dijete nije dobilo željeno
i milijun raskućenih će dočekati jutro
s prazninom u želudcu
koja će ipak podići ošit


ooo, šit
(tahikardija u usponu)

tragediju poznaje sirotinja
i majka s izgubljenim djetetom
ali njihove kaplje iz očiju
nikada neće nadjačati svjetlost
svećarskih lampiona

kako je lijepo prespavati sve vatromete
i probuditi se stariji za samo jedan dan
dok u kalendaru križaš cijelo jedno stoljeće
nerazumjevanja i bezumlja

on sjedi u narančastoj sobi
s mirisom cimeta i vina
rješavajući osmosmjerku
u kojoj ti nikada nećeš biti zadani pojam

tvoje dijete sutra će otići na biro
kako bi utješilo majku još jednim
očajničkim korakom u pokušaju

spavati spavati i sve prespavati
kako bi se probudio 
s još barem jednom kovrdžom
naumitnog sna 
u iznemoglosti

Danja Đokić