Morao bih smisliti nešto ultraromantično
što bi te moglo navesti da me ludo zavoliš
al' mi ništa ne pada na um
takvo da bi moglo pokrenuti vatromet
u nebeskim tim
očima tvojim
što dokazuju da zvijezde ipak postoje
ako ne u svemiru u tamnoj noći
onda mora da im je gnijezdo u grudima
žene iste kao ti gdje sve sjaji
i lice ti otmjeno i dlanovi nježni
od vode i meda boje mjedi
gdje bih usnuo za sva vremena
kad bi samo to htjela dok imaš neobjašnjivo
tanan struk
gdje i haljine buniš kad ti niz bedra klize
a tek miris što ga širiš pa kad kosu zadigneš
da vrat se suncem kupa sve drugo nestane
u toj decentnoj dekadenciji
ženske božanstvenosti božanske ženstvenosti
dok mi se ti smiješ očima-biserima zubima-biserima
bisernim glasom što ti ne znam i ne umijem
smisliti taj stih zbog kojeg ćeš me ludo luđe
najluđe zavoljeti
jer sam obuzet ljepotom stao na prvo slovo prve riječi
kao da mi je s tobom tiho pred svjedokom-svijetom
i u neispisanoj pjesmi
ljubeć mrijeti.

Duško Babić