Nije da sam slaba,

I nije da ne znam kako, kada i s čime,

Ali tebe zaobilazim u mislima,

Rijetko ti ime izgovaram,

Sa zadrškom samo kad moram,

I nije sujeta,

Ni žal za nekim danima

Prošlog stoljeća,

I zvucima što me podsjete na neke korake,

U srebrnoj noći gdje more

Tek onako pljusne,

Kao akord,

Kao ritam,

Nije da ne znam kako ću jednom,

Ali sada ...neću o njoj,

Plaši me,

Ne promjenjeno lice

I nesiguran hod,

Ni svinuta leđa,

Plaši me samoća,

Ako ne daj Bože

Ostanem sama,

Ako ti odeš prije,

Ako mi dani postanu nebrojivo vrijeme,

I onaj pogled u daljinu

Na oči navučem,

Kao žaluzine,

Pa živim...ako disaj se životom

Može zvati,

A nutrina pati...

Ne neću o tome...toga se bojim,

Evo i sad zatvaram dušu,

Ne dam joj misli...

Nek krene život,

Baš sada,

Ima još za nas koraka,

Ritam nam znan,

Kao jedan odjek, a dva koraka...

I to je znak...

Emilija Mijatovic