Pamtim rečni skrob ispod oblutaka
/bila sam/
zavese blata kako se klate na očima
traganje za bordo lakoćom
rukom koja jede lahor
Pamtim tišinu morske trave
pušta me iz posteljice
ne bez žaljenja
znala je da ću potražiti kopno čim proplivam
naivno
pamtim tišinu ajkulnu
misao koja prži jezik i,
ključ dijafragme koji će biti početna tačka
pucanja ledne naslage jezera
nastanilo se negde iznutra
Pamtim ugodno ćutanje čovekolikih ribica
pećinske ljude koji me puštaju da ostavim otiske, grebotinu kamenom
topli napitak Indijanke
koja me naučila da razgovaram sa konjima
i odlazak
ne bez žaljenja
piše mi oblacima u jesen
pamtim joj ime ali ga ne slovim
Pamtim čekanje, posete, bolničku sobu i miris mokraće,
neprijatnost kontrasta dok sređuju glazuru grada
užas decenijskom pamtećem oku nemenjanja
giljotina razumu
dva mi se rebra svađaju:
/pusti danas pusti sutra
ne na njihov nivo/
nakinđuren botoksom, silikonima
šljašteći umire grad
Pamtim brzobežeće dok si u jami
retkorastuće približavajuće svetlucave atome
i, dan kada sam postala muško
mada se to nigde ne priznaje
sem na izgraviranoj dasci broda koji je otplovio
niz padinu
pozdravnom transformacijom u paraglajding
pamtim
spuštena krila
par reči teskobe
i samo,samo nežne grane koje miluju pera
podupirući im let
i pesmu,
pesmu kao jetru
Jelena Stojković Mirić
Prizori življenja, ki jih je mogoče pomniti samo s posebnim pesniškim spominom, ki transformira bolečino in nemoč v podobe, ki se jim pa ni moč lahkotno približati - moraš jih najti v sebi: od prabitij do uničenih mest, in vse do pesmi, ki prečiščuje svet ... čestitke,
Ana
Hvala na podčrtanosti.
Lp
Jelena
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Jelena Stojkovic Miric
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!