Memento
(Urbi et Orbi)

ustane majka svako jutro
da poljubi dijete
ponekad klekne na travu
ili izljubi kamen najmilije svoje
privijajući na grudi

ono što imamo jedino
čuvamo duboko u srcu
i ljubav i bol i sjećanje
kao nagovještaj vječne blizine

o oprostu ne želim govoriti
dok ljuljam u rukama sliku
nevinih očiju u cvatu
znajući kako nikada
ne zarasta korov tamo
gdje su majčine rose
padale u svanućima

zemlja je ova
još uzdasima natopljena
premda vrisak života
nadrasta sve zakucane
adresare pogubljenih

a dobro je znano kako
kletvu izmisliše tuđinci
sijući okoštale brazde
u nejasnim jutrima
koja su ih sustigla

stoji grad i stajat će uvijek
jer disati se mora
i kad se bol popne u grlo
(svaka usidrena tuga
veže se teškim iskustvima
i odzvanja sjećanjima)

tada utroba zagrmi prkosom
živih kroz naklon mučeniku
herojskom gradu čiju je golgotu
iskusio i sam Bog

Danja Đokić