Pretpostavljam da negdje ležiš
međ' livadskim cvijećem
i megdaniš s nebom
dušom jednom
protiv duše svijeta
sama u svom tijelu
zamišljenog
a lijepog lica
s tragom blage ironije
što lebdi
nad gornjom usnom
jer znaš da lice uvijek odnosi pobjedu
nad bezličjem
kao i tvoje grudi bijele nekad
nad mojom čežnjom

zamišljam tvoje ruke
ukopane u zemlju
gdje prsti postaju žile
pa se takva ukorijenjuješ
u džinovsko biće
što baca sjenu
na labudove
u mirnom jezeru
a od kose pleteš krletku
za riječi neke poeme
kao velike alegorije
vlastitog ludila

to što mene više nema
da stanem na Sunce
i viknem: volim te jedina
umrijet ću
pripiši mojoj gubitničkoj sreći
i veličini neba
- premalo je ono
za nas oboje.

Duško Babić