Duško, pogrešan si bil.

Dobra pesem.

Lahko noč,

T.

Hvala ti na lijepim riječima od srca, draga Tamara !

lp s otoka,

Duško

Dobra Pijesma, dragi Duško Babić ...

Dobar ogromni srdaćan pozdrav na "Vir!"

Za Slobodu i Ljubavne Membrane<3

Talitha Jaguar TJ

Hvala od srca draga Talitha !

lp s mora, 

Duško

Bolečina, resnična in namišljena bolezen, telesno in umsko umiranje ... na subtilen in zanimiv način - pesem o koncu, ki nikomur ni prizanešen, govori o strahovih in tesnobi ob minevanju ... konec poudari majhnost (nepomembnost) posameznika za obstoju vrste, čestitke,

Ana

Duško,

u stihu

"ter krenusmo uzastopce"

bi vjerovatno trebalo biti "te"

jer je "ter" slovenska riječ (veznik).

Ter u smislu ter-papir se ne uklapa u kontekst.

Ili možda griješim?

Srdačan pozdrav!

JUR

Hvala od srca draga Ana !

Dragi JUR, "ter" je arhaični oblik veznika "te" koji se u poeziji koristi zbog lakšeg vezivanja na slijedeću riječ, ili zbog zvučnosti. Ja ga često rabim u svojim stihovima. Hvala !

lp s mora

Duško

Bravo Duško!

Odlična pjesma, čestitam na podčrtanki! :-)

I lijepo je da si se vratio na portal sa svojim pjesmama! ;-)

Hvala dragi Ivane, od srca !

lp s otoka,

Duško

Hvala ti!!!✨

Hvala, Duško da umeš koristiti ter i druge arhaizme, kao recimo raznijem, mogasmo... a u ovoj pesmi je i stilski arhaično i to pesmi daje jednu čar, podvlačenje, ne ono Uredničko, već podvlačenje Autorovog stava kontra stavu

nazivajuć' ih imenima raznijem
tuđim jezikom

Pesma asocira na narodnu a opet je Autorova. Kapa dole za ovu pesmu!

Potvrda za ter, ali i za stil, na koji Autor, čini mi se hoće asocirati:

HASANAGINICA

Šta se b'jeli u gori zelenoj?
Al' je snijeg, al' su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
labudovi već bi poletjeli.
Nit' je snijeg nit' su labudovi,
Nego šator age Hasan-age;
on boluje od ljutijeh rana.
Oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
 
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
on poruči vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu."
Kad kaduna r'ječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora;
tad pobježe Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendžere;
za njom trče dv'je ćere djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže."
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote —
gdje me šalje od petero dice!"

Beže muči, ništa ne govori,
već se maša u džepe svione
vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jelit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo.
I jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće sebi na konjica,
s njom grede dvoru bjelomu.
 
U rodu je malo vr'jeme stala,
— malo vr'jeme, ni nedjelju dana;
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najviše imotski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
"Aj tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat ni za koga.
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotiće svoje."
Ali beže ništa ne hajaše,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše
da napiše listak b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
A u knjizi l'jepo te moljaše,
Kad pokupiš gospodu svatove,
Dug pul'duvak nosi na djevojku:
Kada bude agi mimo dvora,
Nek ne vidi sirotiće svoje.
 
Kad kadiji b’jela knjiga dođe,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
I zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
Dv’je je ćerce s pendžere gledahu,
A dva sina prid nju ishođahu:
Tere svojoj majci govorahu:
— Vrati nam se, mila majko naša,
Da mi tebi užinati damo!
 
Kad to čula Hasanaginica,
Starišini svatov govorila:
— Bogom brate, svatov starišina,
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l'jepo darovala:
Svakom sinku nazve pozlaćene,
Svakoj ćeri čohu do poljane;
A malomu u bešici sinku,
Njemu šalje u bošči haljine.
 
A to gleda junak Hasan-aga,
Ter dozivlje do dva sina svoja:
Hod' te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas
majka vaša srca kamenoga!
 
Kad to čula Hasanaginica,
bjelim licem u zemlju ud'rila,

usput se je s dušom rastavila.