Pokušavamo negacijama da ubijemo
nešto najlepše što nam se dogodi
ponekad na tren...
U nekoj magli nestaje taj osećaj
ali doživljaj u ogledalu
i dalje svetli, jasnije od olova
kad negacijama pokušavamo da ubijemo
to lepo, to nežno, to jasno i čisto,što nam je uznemirilo
i probudilo naše biće...
Desi se u trenu
i nestane kao zbunjen, uzburkan talas
u mirnom moru...
Staklena ravna površina,
negacije klize po njoj
pažljivo,
polako,
ponekad zagrebu
sedef u toj školjci
ali nema bisera...
Negacija
mi govori
da nema tog dragocenog kamenčića
dok neki otpad ne zaluta...
Kako mogu negacije da znaju
način po kome se školjke otvaraju...
Šta je teže,
biser ili svetli sedef
u praznoj školjci?
Na horizontu
kao strašni div
čuči i čeka još jedna negacija...
23.08.2016
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Dragana Andric
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!