(dragom prijatelju Dušku Babiću)

Baš razmišljam
u ovo doba treba nam
jedan dobar gutljaj neba
a oblaci su žuti kao
prerano ushičen hleb.

A može i jedna rakija
šljiva ili žuta svejedno
koju nudi baka Mima
u odječi anđela čuvara
svih koji se ne duše od
svoje duše nego blistaju
u soncu njenog majčinskog
sijaja kao velika apoteoza
Marije Antoinette ali katkad
i krutost Katerine Velike.

Evo baš sad razmišljam
pripremajući gulaž svog
života šta su zapravo radili
oni sabunieri i zašto sabun
ne liči na pijesak prijatelju jer
samo ti i ja znamo da je tako.

A znamo mi mnogo toga što
nikad neče da se svrši a život
jest jedinstveno ostrvo jednog
nedokučivog sna u kojem
sabunieri sipaju pijesak u oči
kao da se ne zna da videti
znači boljeti a ima još toga
što ni nečemo znati.

E moj dragi prijatelju koji vaješ
ili vališ kao da stvaraš reči
udihuješ im život eksistencijom
svojom pukom kad skačeš sa
velike visine u tamnu rijeku
zaborava koja svetli još više
i strastnije od umornog Boga.

I evo sabunieri dolaze još jednom
u naš zajednički san koji govori
bez riječi kao da ne znamo da
pozadine so važnije od forme
koja nas vara lažnom blišču.

I sabun koji nikako nije pijesak
če se trljati kao kamen vlastitom
oštrinom pošto nijedan kamen
nije nalik drugom i pošto pravi
susret nema veze sa vremenom
materialističkog sna koji nikako
neče da svane jer sabun ne može
sapunom da se opere i žila svijeta
ne može da se odseče bez smaka
svijeta zar ne budi pozdravljen
od Žigona koji nema bontona
samo grešku na srcu koja se zove

– bezuvjetna ljubav!

vidzigon