Samoća kroz koju noću
provlačim prste
ima neku vrstu
zakašnjele reakcije
kao da ne primjećuje uvijek
moje prisustvo
rezignirano sjedi u kutu sobe
i ne diše
premda zajedno smo već godinama
i polako postajemo saučesnici
u nekom nejasnom zločinu
ubijanja smisla
redefiniranjem svega
što smo prošli
a više nećemo
nećemo oplakivati ni suditi
uzaludne pokušaje bijega
iz hladne slobode
u još hladnije krletke
i naslanjanje na iskustvo
statičnog starenja
pod lošim osvjetljenjem
nebeskih žarulja
zagrlit ćemo se
kao vjerni ljubavnici
i nastaviti tamo
gdje nismo nikad
ni stali.
Duško,
mi je všeč, lepo si napisal
in ja, kako imaš prav da ni rečeno niti, da se je do kam že sploh prišlo... .
Z lepimi pozdravi, Irena
Hvala ti Irena draga, imaš krasnu pjesničku dušu.
lp s Vira,
Duško
Duško,
dostikrat resegnirano damo reakcijo sedet v kot, namesto, da bi jo aktivirali v pozitivo in marsikaj bi nam bilo prihranjeno v življenju. Vendar se vedno splača nadaljevati po poti, ki ni bila nikoli končana. Lepa pesem, čestitam.
lp GJ
Duško, uz pozdrav "sa kontinenta" MOJE ČESTITKE ZA IZVANREDNU PJESMU!!!
Hvala GJ i Mirko na lijepim riječima, od srca !
lp s Jadrana,
Duško
Kratko in jedrnato-SUPER
Lp
Hvala westre, od srca !
lp s mora,
Duško
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Duško Babić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!