Ti i ja
S treskom se ruše godine
od kojih smo kule gradili
i bili ponosni što stoje
čvrste, uspravne, zagonetne...
Jedna za drugom pominju
ono što treba zaboraviti
i ne daju mira ni tebi ni meni
u hladnim noćima
od nesnosne vrućine.
Vetrovi kao vukovi zavijaju,
a Mesec ne obraća pažnju,
zagledan u sunovrat.
Ni ti, ni ja nemamo snage ni volje
da spasemo ono što ostaje
posle lavine ružnih reči,
posle priznanja da nema dalje.
Nema ni nazad,
osuđeni smo da budemo tu
gde jesmo, gde smo stigli
gonjeni željom da pobegnemo,
a nemamo gde...
Sjajno Tanja !
Lp Vesna
Poslano:
04. 07. 2016 ob 21:19
Spremenjeno:
04. 07. 2016 ob 21:20
Nekad su bile godine što su sada trenuci... i želimo ih odživjeti, zadržati, ispuniti nečim, bilo zbog onog što smo (u raznim životnim okolnostima) prokockali, bilo zbog onog što smo olako propustili. Kao nesavršen, čovjek uvijek ima razloga za brigu. Kad bismo mogli manje se sjećati minulog bilo bi bolje, ali i to je dio nas i mora biti kako jest, odnosno u datim životnim okvirima naći osmijeh i razlog za daljnje "teglenje", dakle - naći smisao. Lijepo si pjesmom izrekla brzo promicanje svega i između redaka žal za onim što nije dotaknuto jer čovjek je vrlo često sporiji od neumitne prolaznosti.
Lijepo te pozdravljam,
Mirko
Hvala, Vesna! Još se ne snalazim na ovom sajtu pa nisam pre odgovorila.
lp Tanja
Hvala, Mirko! Ovakav komentar je za poželeti!
Lp Tanja
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Tatjana Beuk-Laćak
- 04. 07. 2016 ob 19:19
- Prebrano 577 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 108
- Število ocen: 5