BELO

 

 

Beli su oblaci, što se lenjo provlače
kroz dušu moju, tiskaju se tako
ispod rebara, sabijaju, prave kamen...
Beli oblutak sija,
iskričav i čeka, još belih oblaka...
Ja bih da se pokrijem ušima
stid me je što ne videh tamne oblake
što gomilaju i bele oblake skrivaju
a duša još čeka belo paperje...
Vidiš li ti čoveče nesreću u sreći
što naša srca žele
i ne mogu da se opredele
kojom stazom da krenu...
Obe su puste,
obe su trnovite
skroz sumanute...
Belo, 
oči ništa ne vide
bar da se neka senka pojavi
znala bih kao mag
da protumačim obrise njene...
Znam, bile bi malo naštimovane
kao bele dirke na klaviru...
Melodija se ne bi izgubila
čujem, 
odjekuje u šupljinama belog kamena...
Belo,pa se gubi,
boli dok se ljubi...

Otvori usta,
udahni zrak...

 

Dragana Andric

Komentiranje je zaprto!

Dragana Andric
Napisal/a: Dragana Andric

Pesmi

  • 01. 05. 2016 ob 22:23
  • Prebrano 601 krat

Uredniško pregledano.

Ocenjevanje je zaključeno!

  • Število doseženih točk: 241.22
  • Število ocen: 11

Zastavica