Zatvoriti emocije u kutak za vegetiranja do daljnjeg
Trebalo bi biti pravilo
A ne tek slučajna odluka trenom donesena
Sa zakašnjenjem kad već opečena
Hladim nutrinu na izvoru negdje
U planininama, a ne znam im ni ime

Znam, ljubav ne biva kontrolom vremena omeđena
Naleti kao bura sred smiraja
Uskovitla, protrese tijelo u stanicama
Zaustavi disaj na već otvorenim usnama
Lice ti kao grimasa klauna
(kad bi se u ogledalu vidjela)
A sred ulice, sred ljudskog meteža
I svih aktera i svih svjedoka tvog nedisanja
Ostaješ kao Pale sam na svijetu, pogubljena
Ne primjećujuš život koji nastvalja svojim smjerovima
Ni sebe ne doživljavaš
Samo njega, sred svega vidiš, i svoje srce u brzini
Koja u tom vremenu nije bila primjerena
(zadana mehanika bila je tek u četvrtoj primjenjiva)

.......................................................................

Živim samo za naša uranjanja
Sate ravnam po poljupcima
Dane precrtavam, pa ih ispisujem na papiriće
I prevrćem po rukama kad poželim te, a nema te

Nisam više JA, ta je nestala ili ostala
U svršenom jučer, pod aoristom upisana
Sad sam MI, bezimeni, samo MI
Gladni, ne punjenih paprika koje su čini mi se
Mirisale sa svakog otvorenog prozora
Gladni, jeli smo se do besvjesti, do bola
Kao zadnji objed osuđenika na smrt
Kao kad nemaš više ono poslije...ni ono sutra
Samo da smo mogli, srasli bi jedno na drugo kao tumor
Onaj neoperabilni, teški...A opet dobroćudni tumor

Priča je tekla, dubina, širina, idila
Sve do trena, pitanje je izgovoreno naglas
Kao usput, „kao nije bitno, ali voljeli bi znati“
„Čija si, odakle si...jer, nisi ti za njega“

JA, ona ja, samo bi vrisnula
„Ona sam koja voli“
Mi, jer ja sam pola tog MI, ostadoh bez riječi
U trenu ukopana, gotovo pogubljena
U voljenju oklope pogubila, ranjiva

Pogledom te tražim, zaštiti me
Obrglime me rukama, kaži „Moja je“
I to dovoljno je...zar ćete pitanjima na ljubav?

Ti onaj Ti, ostao si zaljepljen u mjestu
Daleko od mog dodira, daleko od mojih očiju
S pogledom iznad naših glava, negdje na krovovima
S golubovima...više nisi pola našeg MI

Kao oštricom isječena scena
Na jednoj strani ja...na drugoj ti i oni, tvoji
Na mojoj vrata, sreća u crnilu nemjerljiva
Brojim stepenice, mrak je...
Ako upalim svjetlo vidjet će me, ako naiđu
A hoće ...svjedoci tuđih tuga...
Ni haustor ni stepenište nisu moj prostor
Moje mjesto za plakanje

Vani pahulje...Zima sred proljeća
Već je travanj, a bijeli se

Tješi li me nebo, daje li mi sliku idile
Bjeline i one rajske tišine
Jer zna...Zna bolje od mene same
Da po sječivu života hodam
Rasječena tijela i uma
Da nikad ne sastavim se

Bijelo...Sve je oko mene bijelo
I sjena mi među pahuljama bijela nestaje

Emilija Mijatovic