Subotnje jutro.
Probudi me
fijuk vjetra.
Oslušnem.
Želja odmah doživjeti
prirodu oko sebe
prejaka je
da bi me pustila
ponovo usnuti.
Otvorih prozor.
Udahnuh oštar
miris zime
i osjetih tu
čarobnu vezu
s prirodom.
A dašak vjetra
pomilova mi lice
i odjednom nestane.
Ostade samo tišina.
Pomislih: možda sam
pomogla prirodi
da nađe mir?
Možda je osjetila
da nije sama
i tako stišala
svoje boli?
Jer nije li
tužan fijuk vjetra
u krošnjama drveća
bol prirode?
I nije li
njegov dodir na licu
olakšanje i pozdrav meni?
Kao da je u duši prirode
bio nemir, kaos,
a zatim se
sve stišalo.
Odjednom
beskrajan mir.
Tišina.
Nigdje ni glasa.
Ponekad zato pomislim
kako smo i mi
kao priroda,
a priroda
kao mi.
Vjetar, oblaci,
kiša, sunce…
Nije li sve to
kaos, mir,
tuga i radost
u našim dušama?
Poslano:
23. 03. 2016 ob 13:28
Spremenjeno:
23. 03. 2016 ob 13:33
Iz složenosti i kompleksnosti svih pojava u svemiru sazdana je ova pjesma. I iz jedne pozicije gledano možda se može taj poredak nazvati kaosom, ali je i takav "poredak" uvijek i samo RED. To i dobar i adekvatan naslov isto kaže. Duša prirode nas provocira, izaziva znatiželju i rado bi je odgonetali. Zato mi se dopada pjesma. I ona je uzročno-posljedična pojava... kao i sve u prirodi.
lpm
Najljepša hvala na komentaru. Drago mi je da vam se pjesma sviđa. Srdačan pozdrav! Milica
Često naša raspoloženja poredimo sa prirodnim pojavama ( tuga - kiša, sreća - sunce, ljutnja - oluja...) a ljudsko doba sa godišnjim dobima. Sviđa mi se misao i pitanje na kraju - da priroda ima dušu i da putem vetra, kiše ili sunca razgovara sa našom, ljudskom dušom... Bravo!
Lp Milena
Milena, puno hvala na tako lijepom komentaru! Tako je to bilo tog subotnjeg jutra u mojim mislima... Želim vam ugodnu večer!
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Mima
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!