Ti moja, vatro živa
Vatrom omotana
Crvenom što vrelinom duše obavija
Riječima srce na dlanu pruža
Srce
Uzdrhtalo, zaneseno
Treperavo
Za sada, za navijek

Mojim se bojama zaogrće
Duša duše moje
Vatru vatrom prigušila
Na tren
Da mi da vremena
Tek toliko da udahnem
Da mi prsa u isčekivanju
Uzdignuta ostanu
Zaboravljena
(Ni primjetila nisam)

A onda krenuše plameni jezici
U svim smjerovima
Vrelinom miluju...Nestvarni
Uzdižu se, propinju
Do samog neba
Do iskona
Do prapočetka postojanja
Voljenja i pripadanja

Uzavrelo se nebo
Do Zemlje spustilo
Pa joj šapuće: jesi li znala
Kad si se stvarala da ćeš
Ti vremešna, do kraja svog postojanja
O ljubavi svjedočiti?
O vatri, o crvenim jezicima dodirivanja
Dušom duše moje...

I duše tvoje, Zemljo, majko...
Ljubav ćeš svjedočiti, bez riječi govoriti
Prenositi milenijumima, onima poslije
Priču o dvoje besmrtnih ljubavnika
Crvenom omotani, u plamen neugasli
Pretvoreni!

Emilija Mijatovic