Znam da me voliš
Po načinu na koji gaziš
I usklađuješ svoj korak
Sa mojim uzdahom
Po načinu na koji okačiš
Svoj pogled o mokre i gole grane
Da sija poput lampiona
U pretpraznično veče
Znam da me doživljavaš
Kao odlazak u nepoznato
Kao bezbojnu nadu
Koju zgužvanu nosiš
U koferu duše
Smotuljak ugasle zvezde
Ohlađeni ugarak vere
U neka lepša jutra
U naše bolje sutra
Znam da ću na kraju
Za tebe biti izdaja
Mada nije moje srce ono
Koje je ljubav napustilo
Ti ćeš biti taj što je bežao
Kada prvi put bude zagustilo
Dok nas mrak bude grizao
Ti ćeš biti onaj što je
Na sav glas zarežao
I svoje izdaje
Na ogrlicu naših uspomena nanizao
Da je nosiš kroz dane buduće
Bićeš onaj što je netragom nestao
Onaj što je da me voli prestao
Kada put postane bespuće
Draga Milena,
lepa pesem, jo doživljam po branju, mislim da nihče ne zapušča,
ni tako najboljše. Lepa.
Lep pozdrav,Irena,hope
Sjajna pjesma, raskoš izričaja. Veoma uspješan presjek jedne egzistencije koja je, umjesto življenja, sjeckala dane, kolebala se, vagala uspone i padove... suočivši se s jedinom istinom - da će sve tako brzo proći... i da je trebalo otvoriti sve prozore duše, žedan se napiti sa svih nuđenih izvora, jednom riječju: živjeti.
Moje čestitke, Milena!!!
lpm
Hvala Irena-hope... Veoma me raduje tvoj komentar...
Želim ti lepu i laku noć
Milena
Mirko, hvala najlepše na osvrtu na pesmu... Jednostavno, ljudi kad odlaze jedni druge optužuju za stvari koje sami urade :)... Valjda smo takvi (ili bar većina)... Ipak, oprostimo svetu što nije savršen :)
Hvala ti od srca
Milena
Nenapunjena baterija ne može primiti glas emocije. Onda se događaju tri stvari. Jedna od njih je - štrihiranje. Umjesto otkrivanja ostalih dviju srdačno te pozdravljam i žalim što si, uvjetno rečeno, oštećena. Kamo sreće da ne znam što govorim.
Dragi Mirko,
važno mi je da su tvoje baterije uvek napunjene i znaš da prepoznaš i primiš emociju moje pesme. Hvala ti puno!
Lp Milena
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Milena Vučković
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!