Pustite me, da odem i ostavim
sve rutine dana,
sve praznine života
i sve jalove nade.
Ne idite za mnom.
Ja se moram skriti pred
krikom Zemlje i uzdahom Neba.
Ne želim ostati sa vama
negdje u sredini
u svakodnevnim jednakim
jutrima i večerima.
Noć ne spašava.
Probuđeni neprestano čiste
zrno po zrno pijeska iz zjenica,
čekajući dan u kojem će progledati.
Gdje ću? Pitate me.
Idem na svoju goru,
da se naučim jezik Zemlje i ljubav Neba.
Idem na svoju goru,
od kuda ću gledati
polja po kojima sam godinama lutala.
Znam,
neću moći dotaknuti nebo,
ali ću moći nepognuta hodati po zemlji.
branka