Brišem dlanom zamagljenost
Prozora sa istoka, ne tražeć svanuće
S nosom na prozoru
Ne tragam za novim zorama
Tek s noći nalazim točku
Svojih prepoznavanja.

U krugu izbrisanosti
Naslanjam lice hladeć'
Vrelinu razmišljanja
I trenom ostah osupnuta
Vidim te sred daljina
Za sobom vučeš luč života
Kao balon veliki, zavezan mjesec
Za tanane niti sjećanja.
Nježno da ne prospeš
Mistiku prije vremena
Da ga ne povrijediš na granama borova
I ne probudiš ptice u gnjezdima
Dok snivaju s glavama međ'
Paperjastim jastucima vlastitih toplina
Visoko, visoko na našim pinijama.

Mjesec i ti na korak od kamenih zidina
Ti luč mog života
Uzdižeš daleko iznad sivila
Do tišina mojih obraza
U krugu odmagljenog prozora
Nosiš želju spajanja
Tebe jasnog
Mene krhke, pogubljene
U središte kamenih oštrica
Naših želja
Siguran ...

Jer znaš, noćna sam ptica lutalica
Što s noći bez snova mjesečari na nemirnim nogama
Po svjetloj strani mjeseca

I njega mi donosiš, jer znaš...
Možda s jutrom nestat će staze mojih koraka.

Emilija Mijatovic