obzorje je sa svakim korakom jednako daleko: posvuda su žice
preko kojih stupaju putnici bez nogu, posvuda je želja za toplim
tijelima,  posvuda  je hrđa.  nigdje  nema  previše  sunca, nigdje
nema iluzija iza kojih bi mogli sakriti svoje  pocrnjele  prste: tek

pavijani su, što  se  pijani smucaju  kroz  prhke  mozgovnice i
pjevaju hladnim jezikom zmije. nema mesa koje bi nadolazilo do
vječnosti  i nema više plombi na praznim kutijama užežene kiše:
mali  princ  do  koljena  stoji  u  mačjoj  mokraći i glasno vrišti.

a svijet je praznično osvijetljen  i na svakoj tezgi  možeš  izbirati
bijela lisičja jetra, kandirano voće, konzerve s pjenom za brijanje.
na svakoj vrteški su poniklana derišta:  njihove mame su brižljive
čuvaju ih i paze od hrđe i najezde skakavaca. Kao  kitovi ubojice.

prorocima  puzi  jalova  smola iz  plašljivih  tijela, nema više krvi !
nema više komadića, koji nadomješćuju riječi, nema više magneta,
nema više djevica. ulični slikari portretiraju jedan drugoga i krezubi
pjesnik  rotira  kao dosadna muha,  u nastojanju  da  grize svoj rep.

breza