IPAK SE KREĆE
Nikada nisam razumjela zategnutost osmijeha,
ispeglati vrijeme,
kako ispeglati vrijeme kad ga nosim kao najdragocjeniji dar,
kao sjeme zatrte biljke, kao svježi list agave u bespuću pješčanih nemira.
Moje ime je moglo biti Predrag,
ono je trebalo biti Predrag
da sam se kojim slučajem rodila različita od sebe sada.
Možda, kažem samo možda bih tada bila pošteđena tišine iza zavjesa smaknuća istine.
Možda, kažem samo možda.
Vrijeme je varljivo ako promatramo otapanje leda na sjeveru ili kašnjenje lastavica u rana proljeća.
Sunce ustaje s pijetlovima ili pijetlovi ustaju s prvim nagovještajem purpura na istočnoj obali snova.
Možda, kažem možda su bore osmjeha brojčanici na svjetlosnim godinama lutanja.
Zatrti sjeme da ne nikne.
Ispeglati krošnju raspuklog života u jednoličnost laži ustoličene na tronu vlasti.
Sve je tako predvidljivo.
Scenarij loš.
Glumci odabrani po kodu pripadnosti istom urliku.
A mi
izborani od traženja prokleto dobro sakrivenog osmijeha brojimo izlaske jarkocrvene mrlje na smogom omeđenom horizontu.
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Ljubica Ribić
- 24. 01. 2016 ob 18:44
- Prebrano 506 krat
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!
- Število doseženih točk: 126.4
- Število ocen: 5
