Noć nimalo mirna
I sjena njena nemirom okružena
A krevet isti...
Nepromjenjen prostor prebivanja

Riječi neće sa drhtavih usana
Oči joj blude prostranstvima
A sniva, nesvjesna, samo sniva
Zgrčena tijela u skloništu vlastite sobe
Traži prepoznatljivu sigurnost
Kreveta, pokrivača, jastuka
Sve je pod osjetom tijela isto
Ali ne štiti je, noćas je razotkriva
Ranjivu kao na pladnju
Sred beskrajnog ništavila
Prinose je
Čini joj se, vidi ih, grbave spodobe
Okružuju je
Umnoženi zvonari crkve Notre Dame

Pod groznicom tijelo podrhtava
Na hladnom mramoru žrtvenika
Ne prestaje agonija snivanja
A ni zore nema sa istoka

Vjetar huči, udara u naletima
Kugle strahova prosipa u snovima
A samo je južina sred mora rođena
S juga i zapada uzdignuta
Plime pokreće u dubinama
Valove razbija silan na zidinama

S jutrom sunce otkriva
Lomove grana s pinija
I gnijezdo ptica sred kamena

A ona...upija toplinu
Ne pamti agoniju noći
Plavetnilo neba upijaju oči
I smiraj se razliježe tijelom.

Emilija Mijatovic