Sve sam vas slagala
Samo sam se pravila hrabra
Pred hladnoćom koja nailazi
Pred samoćom koja ujeda
Sve sam vas prevarila
Sakrila sam srce duboko
U unutrašnji džep od kaputa
Više ga ne nosim kao zastavu
Bole me dva nežna oka
U ovom beskrajnom mraku
Dve muške ruke što me žele
Boli me jedna soba u ovom gradu
Sa pogledom na dvoje
Nekako razrokim
Na ono dvoje što se tu vole
Otišla sam pomalo mrtva
Jedne noći iz te sobe
Na ulici sam pod uličnom svetiljkom
Prigrlila svoju smrt kao dete
Onda sam stavila masku osmeha
Mrtva sam vas sve prevarila
Da sam iz te sobe otišla
Ja sam se tek tad u tu sobu
Zauvek uselila
Odkod ta moč,
ki upija tvojo čistost,
in jo pretvarja v ječo
tako odprtega srca,
saj je življenje darovanje duši,
ki živi ta čas le od uma tvojega.
To iskustvo te je le izpolnilo,
da čutiš moč čustev vseh tovrstnih dni,
odpirajo ti nezavedni del spoznanja,
ki ga le samotnost telesa prebudi.
Zato so poezija in ljubezen
orožje tvojih še neznanih dni,
ki bogatijo notranjost tvojega bitja
s svetlobo jasnih, polnih zvezd noči.
Tomi
Tomi, hvala ti puno i od srca... Ljubav je ono zbog čega živimo... Ljubav je stvorila ovaj svet, hladni razum je samo gordost koja ga uništava... Svetlo i tama!!!
Lp Milena
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Milena Vučković
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!