u praznične dane budem zrno prašine
nažuljam nečije oko pod kapkom
i padam na iznošeni kaputić
umesto snežne pahulje
oponašajući zvezde
vatrometi rasprskavaju vaše želje
a moju radost sa mnom dele probisveti i hulje
ponekad dozvolim sebi da me ponese muzika
pa dosipam u čašu omamljujuća vina
za penušavu slatkoću vira
i gorčinu jezika
biću hrapavost u glasu
i na goloj koži biću tiha jeza
kada se reč u meni toliko umnoži
da ni pred smrću ne preza
Kovitlaci duha i tijela kao prethodnica bivanja hrapavosti u glasu i tiha jeza na goloj koži. Izuzetno je dopadljiva ta razigranost duha koji na kraju ni pred smrću ne preza. Zato i pjesma jasnog i snažnog izričaja nosi jak biljeg vrijednosti.
lpm
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Željko Medić Žac
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!