Prikradeš se, ko lopov u bašti
i šetaš mi umom
gazeći stazice,
po kojima rastu moje sitne slabosti i
tvoja nesumnjiva mala obećanja.
Možda te otjeram prije božićne noći
koju si želio prestaviti na proleće,
al ti mirno sjediš pod drvo
svoje veličanstvenosti
i nespretno popravljaš moju tišinu.
I počnu mi se gužvati misli,
gužva se bes, psovke, nemoć i plač,
a kroz sito istine iscijeđena suza
zaliva ona mala nesumnjiva obećanja.
Nije mi uspjelo.
Još si tu u mojoj
šašavoj glorifikaciji ljubavi.
branka