Noćas,
kad kazaljke se poklope,
dođi u moje misli
da sanjamo zajedno
san
pun želja nedorečen
Pogledaj se u ogledalo
namjesti šminku
popravi nabor na haljini
k’o nekad u osam
pred matursko veče
Pronađi u ovom trenutku
zrno vječnosti
i oprosti
što moram da odem
niz neke daleke ceste
bez nemira i straha
Ti možda i ne znaš za njih
Kao što ne znaš
da sve biva lijepo
na početku
a da na kraju
uvijek samo sebe imamo
Naša srca postaće mudrija
moje slabe ruke
nedjeljom popodne
poslije dobrog ručka
listaće nedopisani
dnevnik jedne mladosti
Zaboraviću
malu škrinju s bezimenom pričom
davno zakopanu u tajnom vrtu
među pogledima što postaju zli
ubojiti i opasni
I skriveni prolaz
koji vodi na ona mjesta
gdje smo se udvarali
voljeli i svađali
Mnogo toga ću još zaboraviti
polako tonući u tišinu
iznad koje lebdi
pogled tvojih beskrajnih očiju

Sumiko