U gluho doba noći

bude me sjećanja

na djetinjstvo koje miriše

na jabuke što

dozrijevaju u komšijskoj bašti

Kao stari poznanici

ulaze mi u sobu

sa osmijehom na licu

i ostaju do jutra

množeći se kao varnice

koje lete ka nebu

Ne daju mi spavati

pa budan sanjam

snijeg koji neprestano pada

i jednu kap toplu kao suza

u tvom pogledu

odbjegle robinje

koji me tjera na grešne misli

i pjesma mi ostaje nedopisana

Sumiko