Zima samuje na vrhovima planina
i čeka priliku da se spusti u grad
da prošeta ulicama do prozora
na kome su cvjetale bijele muškatle
i pozivale prijatelje
opraštale neprijateljima
odgonile valove samoće
koji su stizali iz pustih ravnica
lomeći nam duše
Kuda sve nisam lutao,
kao bosonogi pastir
koji pjesmom tjera strah
zle vještice i čarobnjake
noseći tvoje osmjehe
priljubljene uz ledeno staklo
i tvoj glas duboko u sebi
Ja nisam mudrac
čije su misli stalno čiste
i koji uvijek ide pravim putem
primajući bez riječi
pobjedu i poraz
spreman da ponovo krene iz početka
Ja samo želim
da stresem srebreni prah sa tvoje kose
i obećam ti proljeće

Sumiko