Zaboravio sam riječi
kojima sam ti se udvarao,
u starom parku,
mjestu našeg prvog susreta,
praćen ravnodušnim očajem neke stare kiše
I sva obećanja koja sam dao,
iz čiste sentimentalnosti,
ostala su ispisana,
na vlažnim baroknim zidovima
tvoje sobe, s pogledom na
obale neke davne jeseni
Ima stvari koje nikad nećemo razumjeti
i bićemo iznenađeni, kad se dese,
kao ova druga mladost,
koja, između dvije tuge,
donosi mirise juga i jednog izgubljenog svijeta
Dugo se nisam brinuo za tebe,
i za to nemam opravdanja,
mada su me pratile, kao ciganske čerge,
slike sretnih sjećanja
Da li smo mi drugačije voljeli
zatvarajući u bijela pisma
svoje priče i svoje čežnje
nalik na cvjetove
Svejedno, ne mogu ti reći
„šta je tuga“
i nemoj da te ova pjesma zaplaši
Jer, umjesto da objašnjavam stvari
ponovo otvaram, teška vrata
svoga srca koje drhti kao list gorske breze
i pali se lako kao stari papir
na kome piše tvoje ime

Sumiko