Nisam se dospio nikad
roditi do kraja
pao sam na ovaj Svijet
kao kiša
rasuo se poljima
rastrgle me među sobom rijeke
živa jezera
čeljustima jačim od čelika
da me posvuda ima
i nigdje da me nema
iznad zemlje i izvan sunca
bijelim će te usnama ljubiti
voda u koju i ti zagaziti moraš
do oka
zavirenog u dječje srce
u zabludjeli mit o sreći za troje
u grafitnu masku na zidu
što ćemo ga umjesto lica
nositi na pogreb
posljednjem jatu
divljih gusaka
tvoje mladosti.

Duško Babić