Ti ne znaš kako bole reči
puštene u etar
a duša ih upije!
Ujedu za srce,
skupe se kao žuta dunja u ustima
pa oporo tište u tišini.
Ti ne znaaš,
kako plaču oči moje,
kad drugoj rađaš krila
i uznosiš u visine.
Ne znaš kako bol para dušu.
Zatvorio si u tamnicu
snove moje,
da ne vide putokaze
po kojima bih
razdragana hodala.
Ti ne znaš,
a voleo bi da znaš...
Dragana Andric