Na usnama osjećam

brbot večeri.

Talasanje unutrašnjih ravnina

budiš

a nedostižnost grčiš.

Između pljuskova šutnje drhtim

a iz zapetljanih usta

izlijeće dah slatkih bobica grožđa.

Poigravaš  se s vjetrom moje kose

a vatre širiš

kroz rešetke na prozorima svijeta.

Osjećam slast tvoga neba

i trepćuće svijetlo očiju.

Grčim se u tvom dlanu

i pulsiram kroz udahe.

Kipim među sitnim zvucima,

dok mi u uho polažeš glas

i prstima griješ

promrzla jutra.

Zagrebeš u vlažna stegna,

kao zraka uđeš u moje klizave komore.

Palim vodu

koja navire kroz tjesnace,

drobim se i

zapljuskujem preko rubova.

Iskrim se kroz slast

cjevastih prepleta.

Mimo zelenih listova očiju

u beskonačnu širinu padam.

Zgrčena

u mrvu beskraja

kao mlaz padajućih meteorita

dotičem se

vatrene boje noći.

Noć,

u toj noći

u jesenskim bojama 

šuštimo.

Jure Drljepan (JUR)