Izabrao sam da budem ovo
što ne znam ni što je
ni da li je dobro ili krajnje loše
kome ili čemu pripadam ovakav
kakvoj to vrsti nepostojećoj
il' pogan sam tek
što zalud mre

da sam zmija
prepoznao bih se po gmizanju
i nešto otrova pod zubima
što čeka na žrtvu
puzeć po kazni pred svijetom
a možda to i jesam

( da li u riječi otrova ikad ima
a da je slađi od svega
kad jezikom dopreš do njenog uha
željnog uzvišene čežnje )

mučim se s definicijama od prvog dana

jer mojom dušom carevali su griješnici
s njima je najlakše sići na cestu
i prositi svjetlost od dana
od surevnjive budućnosti
u dječjim cipelama dva broja većim
od čovjeka

konačno
možda svi naši izbori nemaju nikakve veze
s nama ili njima
već s Vama koji držite konce
međ' prstima
što im broja nema
a mi plešemo
i klimamo
zahvalno glavama.

Duško Babić