Danas nedostaješ više 
no što mogu nositi na plećima.
Gluho odzvanjaju riječi,
zidovi vrište,
kazaljke ispadaju oglodane
kao kosti 
nakon običnog nedjeljnog ručka. 
Stolica je napola odmaknuta.
Ne znam čeka li 
ili ispraća nezvanog gosta.
Često ti govorim, 
šutke.
Samoća ima uši,
na usnama lokot.
Ispisuje neizgovoreno.
Danas mi nedostaješ.
Zaboravila sam sebe,
tamo, 
u sobi četiri sa četiri. 
Noseći krik zavezan u čvor, 
oštricu u njedrima,
zaboravih sebe. 
Ponijela sam i miris sobe.
Vonj smrti.
Bešćutnost iskazane sućuti.

Ljubica Ribić