Hrleći neprestano
prema zamišljenom cilju,
razmičemo ponekad
i draču i trnje
golim rukama.
Pitamo se
da li idemo
u dobrom smeru,
pokušavamo
da nađemo izlaze,
raskršća,
putokaze...
Potrošimo neosetno
srebrni niz
uzastopnih trenutaka
i ne znajući da ih
ne trošimo uludo,
da ostaju neprolazno
u mozaiku
našeg postojanja.
Naposletku,
odjednom shvatimo
da smo na kraju puta.
Pravog.
Svevremena pjesma. Pjesma s porukom. Da, čovjek na svom putu upozna dvije sigurne, neminovne stvari: borbu i smrt. Usput... primjećujem kako se, doduše vrlo rijetko, ali se ipak desi (možda zbog manjka koncentracije, ili određenja prema pjesmi u stanju sputanih emocija usljed životnog ritma i sl.) da odlično poetsko djelo na završi na pravom mjestu. Na primjer tvojoj pjesmi niko ne može osporiti visoku vrijednost, ali ........................................ nije podcrtana. Radi se o djelu s naslovom Tamo gde više ne stanuju pesme. Bilo mi je veoma žao, kao da je lično moja pjesma.
No, što je tu je.
Lp
Komentiranje je zaprto!
Napisal/a: Milen Šelmić
Uredniško pregledano.
Ocenjevanje je zaključeno!