Kreneš nekad u polja
gdje te noge same vode
glavom prema nebu
tražiš svoje mjesto
svoje gnijezdo
svoj prijesto

kako se to desilo
pa nije prošla ni vlat trave
tišti te vrijeme
jer je igla
zabada ti se u kost
ranjava te i odlazi nekuda
stazama koje nitko ne zna

ti bi u polje
da sahraniš jednom
srce što tuče
srce tvoje
da ga ostaviš
kao siromaha bez križa
ime da mu zatreš prelijepo

ali nigdje polja na vidiku
tamo je netko
dao sagraditi zamak
opasan zidinama
prilaziš mu
nesigurnim korakom
i prije nego ruka ti krene
da pokuca na divovska vrata
ona se uz škripu otvaraju

ti ulaziš jer nemaš uzmak
ono što ostavljaš iza sebe
odavno si ostavila boljima
po pločnicima uglovima paučina
razmičeš tu maglu
iz koje izranjaju kipovi
ljudi i životinje
u zagrljaju prašine

lica odaju bol

ne možeš opisati
da li si ravnodušna
ili te ljepota uzela
zanos umiranja na zamrznutim očima
neka te sila vuče do sredine trga
tamo su kraljevi podigli božanski vodoskok
ti trgaš haljinu sa sebe
ulaziš naga u vrtlog
postaješ i ti spomenik
dok ti iz usta grgolja život kao voda.

Zato te volim.

Duško Babić