Lako bi to bilo
polakomiti se
nakalemiti srce
još jednom
na tvoju dušu

polomiti grane
iščupati korijenje
što me drži
o majku zemlju

lako bi to bilo
udisati tvoj miris
još jednom
kao da udišem
zraku sunca
vođenu
tvojim tijelom

onu zraku svjetla
kojom rišeš
moj osmijeh
i ritam pluća
naslonjenih
o tvoja
naga pleća

lako bi to bilo
ugnijezditi se
još jednom
usnuti s tobom

utisnuti bezvremenje
na tvoju bijelu put
stisnuti se uz tebe
u gnijezdu
još jednom

i zaplakati
od ljepote.

Duško Babić