Nemoj zanemariti činjenicu
kad se budemo rastajali
da ništa ne postoji
što je moglo nastati
od ničega

niti je moguće
da od nečega
ostane ništa

da mene na primjer
sagori Sunce
svojom hipnotičkom ljepotom
morala bi se prvo zapitati
koliko me je ostalo
pred tvojim vratima
u tvojim uvijek ozbiljnim
i pametnim očima
u pijesku i staklu
pod tvojim nogama

a niti je moguće
da je ovoliki Svijet
ustao iz nekakve prazne rake
bez natpisa
u kojoj je ležalo vrijeme bez lica
i materija bez svrhe
u kojoj je netko ostavio
trunčicu sveinteligentne prašine
koja će neviđenom čarolijom
preobraziti se
baš u tebe

prije će biti
da ću ja ipak sagoriti u Sunce
i buditi te jutrom
tako prekrasno živu
rišuć zrakom
s mojim imenom
ljubav na tvojim usnama...

Duško Babić