Uzaludno bi to bilo
Julija
poricat' ljepotu
k'o da je bilo nije
i k'o da biti je neće
dok jutro i nepozvano
pred očima nam sviće
a jabuka na tvom stolu
poprima sunčevo biće

uzaludno bi to bilo
pobjeć u riječ
skrivat se iza zastora
od pogaženih zastava
u pticu prijeć'
s perjem kišu ganjat
u oblak da se vrati
pod svod
od rascvjetalog neba

moja Julija

ne uzdaj se u broj
u brojke
kad ideš u boj
uzdaj se u seoski zdenac
gdje ruke nema grube
nit' smiješnog tuđina
da ti ljepote otme
i ljubavi vijenac

jer dok nosiš to ime
Julija
na jeziku mitskih plemena
imat ćeš s kim i s čime
zapjevat svijetu
onu o ocu i majci
o ljepoti
k'o od svoga tijela
i duše
djetetu.

Duško Babić