Nekako uspjeh uhvatiti oblak,

ili mislim,

da sam krenula u svitanja.

Na ramenima teret 

bakine srebrne kutije, koja

me čuva od zaborava.

Srebro ne zahrđa, samo pocrni

od dugog čekanja s otiscima drgeta.

Odabrah oblak pun tišine, koja

mirom smrti miriše.

Odjednom je sve tako lako. 

Letim...

A znam, da je to samo pjesma,

jer hodati po nebu se nisam naučila.

Preteška za moj oblak,

dozvolih mu sjesti,

a on lijega na planinske vrhove,

kao na postelju iz šećerne pjene.

Ljuljajući se na krst, koji dodiruje nebo,

ližem prst, po prst i ne bojim se pasti,

jer znam, da ću ponovo ustati.

branka