Kad se bol povukla
zadržao je u sebi brecaj zvona
najsitniji ulomak sjećanja na majku
i na miris kruha s večeri dok se
užižu zvijezde.
U predgrađu omeđenom
rezbarenim sićušnm prozorima
kao u okvirima
za svoje krvave dlanove
samim suncem pleo je žarku čipku
otkidajući se od djetinjstva
tragajući predugo
između srca i očiju
umnožen u tisuću svojih istina
raznesenog bića
iskorijenjene duše.
Ranjen tako
čekao je da se život smiri
nad predubokim grobom
pod pretijesnim nebom
kroz vijenac crnih oblaka
ne bi li ugledao osvit
u kojemu počiva spokojna
u mrkloj slobodi svojoj.

luciapavlovic