Psujuć sve redom
što mrtvo
a što živo
u objesti
i bijesu svojem
što nije sve
po njegovu
i kud mu sreća
k'o voda bistra
kroz ruke promiče
psovač se umori
i zasanja san
međ' livadskim cvijećem
gdje u ženu se stvara
što Boga rađa
a oboje se pri tom
( i žena
i mali Bog)
u trudu svom
i muci svoj
smiju
k'o dva sunca
u oku neba
ter se znojan
probudi tad
i ode na rijeku
da spere usta
vodom slatkom
iz crnijeh
zemaljskih dubina.

Duško Babić