Žensko sam.

Tvoj mag. I tvoja zmija.

Prepredam te paralelama i meridijanima.

Klešem te. Kao zanesen kipar.

Kao bog te rastežem iz središta prema vani.

Žensko sam.

Tvoja sova. Koja najbolje vidi u ponoć.

Tvoj mistik. Noćni leptir sam koji ti sjeda u srce.

Jer tamo su zvijezde svijetle. I ptice. I maj.

Iz tebe, koji iz mene puštaš korijenje,

izrastam beskraj grančica i grana

Ljubim onih 10.000 cvjetnih latica iza tvoga čela.

Ljubim naše dlanove u kojima znamo stvarati zvijezde.

U kojima pletemo božje bez granica,

puno mirisnih vrtova, mostova kroz vrijeme i sporosti snova.

Žensko sam.

Tvoj energijski labirint.

Tvoj samac u desnom plućnom krilu. I tvoja samica u lijevom.

Tvoj mužarić čudnih trava, s kojim ti pomažem biti voda.

Otpušem ti nedvojbene udahe.

Iz pupka ti ustima isisavam četiri rijeke. Četiri strane naših nebesa.

Špricam ti riječi dvospolnih bogova. I par sporih bijelih golubica.

Odstranjujem ti koru. Odstranjujem oklop.

Na svilenu kožu ti lijepim svijet koji nas želi osmisliti na svoj način.

I ukroćene životinje u službi riječi.

Kao jugozapadnjak ti opipavam razdaljine. Vrtim se oko tvoje osi.

Kosti ti okrećem prema vani. I nijema pužem po tvojim stegnima.

Žensko sam.

Tvoje ruke, iz kojih zrači sama zahvalnost. 

Tvoje lopatice sam, iz kojih rastu krila i onih šest smjerova za upijanje zvijezda.

Štipam tvoju gustu tvar i sve tvoje providnosti.

I kožu, koja u sebe upija mutnu nevidljivost iz snova.

A zatim...

Onako na dugo i široko...

Srcu šaljemo krv.

Iscrpljenu i inspiriranu ljubavlju.

Puštamo da nam umivaju sljepoočnice.

Razlijevamo se jedno po drugome kao mrlja nevidljive tvari.

Kao fetalna memorija, nježno pritisnuta prema tlu.

Jedno drugome smo blagoslov.

A zatim ...

Onako na dugo i široko ...

Rastežemo vrijeme.

Da nam ne truje korake.

Da nam dopušta biti to, što smo oduvijek bili, bili i jesmo:

Dvostrana duša

U središtu našega svijeta.

Jure Drljepan (JUR)